Povijest

KLIS OD XIII. DO XV. STOLJEĆA

Nakon propasti hrvatske narodne dinastije Klis ne gubi na značenju, već mu se značaj u nemirnim stoljećima srednjega vijeka povećava zbog njegovog strateškog značaja. Tako je Klis bio u kraljevskim rukama (dinastije Arpadović), odnosno u rukama njihovih knezova, banova, ali su neki od njegovih upravitelja bili samostalni i upravljali su gradom po svom nahođenju. Knez Domald je vladajući Klisom od 1221. do 1227. godine zlostavljao splitske građane plijeneći im stoku i odvodeći ih u ropstvo. No, Splićani su mu uzvratili istom mjerom jer je i sam bio uhvaćen, zasužnjen, ošišan te na magarcu doveden u Split. Tijekom razmirica među hrvatskim velikašima te stalnih parbi za pojedine utvrđene gradove, od kojih je Klis bio jedan od najvažniji jer je nadzirao trgovinu srednjodalmatinskih gradova sa zaleđem i Bosnom, vladala je velika nesloga u kraljevstvu koje je oslabilo da se nije moglo oprijeti strašnoj opasnosti s istoka. Divlji su Tatari, naime, u bujici rušili sve pod sobom. Njihova je laka konjica uspješno pobjeđivala europske teške konjanike i slabo organizirane vojske, među ostalima i slabu vojsku kralja Bele IV Arpadovića. Kralj Bela je odmah napustio Ugarsku pobjegavši u Austriju odakle je, opljačkan, došao u Zagreb dodijelivši Gradecu 1242. godine Zlatnu bulu. Svoju je obitelj poslao u Split, no neprijatelji Splićana su kraljici savjetovali neka se s djecom skloni u utvrđeni Klis. Bela je odmah potom došao u Klis, ali je pobjegao u Trogir ostavivši branitelje u Klisu pod vodstvom župana Brativoja i kneza Butka Julijanova. Tatari su, pod vodstvom Kaidanovom, u ožujku 1242. godine pod Klisom doživjeli prvi europski neuspjeh te se vratiše svojim azijskim stepama. Nakon povratka u Klis kraljici Mariji u njemu umriješe dvije kćeri Margarita i Katarina te ih pokopahu u maleni sarkofag koji smjestiše nad glavna vrata katedrale Sv. Duje u Splitu.

U to doba zaredala su neprijateljstva između Splita i Klisa jer su Klis i Trogir na kraljevoj strani, a Split je u rukama kraljevih protivnika. Klisom upravljaju kraljevi župani i kaštelani, a često u njemu borave i hrvatski banovi.

Poslije smrti Bele IV. Šubići Bribirski postaju gospodari Hrvatske južno od Gvozda. Juraj I. Šubić najradije je stolovao u Klisu odakle je nadzirao primorske gradove. Knez Juraj I. umire 1302. godine, a 1304. godine u Bosni ubijaju njegova brata Mladina I. te njegov drugi brat Pavao I. u Klis postavlja svoga sina Jurja II. Nakon Pavlove smrti ban postaje njegov sin Mladin II., ali zavist hrvatskih velikaša stvarala je nered u Hrvatskoj gdje su dalmatinski gradovi, šurujući s Mlečanima, ustajali protiv svoga bana. Banu je jedini oslonac bio u Klisu odakle je njegov brat Juraj II. pružao vojnu pomoć prijeteći i Splitu i Trogiru. Kada je nakon bezbrojnih parbi, nemira, pobjeda i poraza 1330. umro knez Juraj II. Šubići su držali u svojoj vlasti samo Klis, Skradin i Omiš.

Najstariji Jurjev sin Mladin III. Šubić (“štit Hrvata”) vladao je Klisom od 1330. do 1348. godine te je najznamenitiji Šubić Kliški. Mladin III. je sklopio mirovne ugovore s okolnim gradovima, a posebno je dobre odnose njegovao s Trogirom. U Klisu je udao sestru Jelenu za Vladislava Kotromanića. Taj velikaški par dao je povijesti prvoga bosanskoga kralja hrvatske krvi, Tvrtka I. Kotromanića. Mladin III., međutim, bez obzira na diplomatske uspjehe nije mogao sačuvati svoj rod od propasti jer ga je jedini ostao braniti. Pred smrt vjenčao se s Jelenom, sestrom srpskog vladara Dušana Nemanjića, ali ni ta veza nije mogla pomoći propasti njegove loze. Knez je Mladin III. 1348. godine umro od kuge te je pokopan u trogirskoj katedrali. Nakon njegove smrti Šubićke traže Klis za svoj rod: Katarina Dandolo, žena Pavla III. za Mletke, Jelena, Mladinova žena, za svoga brata Dušana, a Jelena, Mladinova sestra, za svoga sina Tvrtka I. Nakon višegodišnjih diplomatskih igara, ali i bitaka između zainteresiranih vojski, Klis postaje ponovno gradom hrvatsko-ugarskoga kralja Ludovica I Anžujskoga.
No, krajem XIV. stoljeća Klišani primiše vlast Tvrtkovu te su kliški plemići u poslanstvu na Tvrtkovu dvoru u Sutisci 1387. godine gdje dobivaju stare povlastice koje su imali za vrijeme Šubićeve uprave. Da bi osigurao svoju vlast u Klisu, a samim tim i nad Splitom, Tvrtko posla vojsku da zaposjedne grad. Osim toga u Klis je stigao Ivan od Paližne, prior vranski, siloviti ratnik u Tvrtkovoj službi i jedan od hrvatskih ustanika protiv kraljica Elizabete Anžuvinske i njezine kćeri Marije, koji je Klisom upravljao od 1387. do 1391. godine. To su bili teški dani za Split odakle građani traže zaštitu od kralja Sigismunda jer su “Bosna i Klis puni naših zarobljenika, plijena i otkupa za zarobljenike.”

Želeći pokoriti dalmatinske gradove Tvrtko I. šalje na njih vojsku na čelu s Vlatkom Vukovićem, no kobni ih događaji vraćaju u Bosnu. 1389. godine, naime, Tvrtko je poslao vojsku na Kosovo gdje su sudjelovali u srpskom porazu u srazu s turskom silom. Te je godine Tvrtkovu odsutnost iskoristio Sigismund te je njegov ban Ladislav od Lučenca zavladao Klisom, ali ga je Tvrtko vratio odmah sljedeće godine. No, Tvrtkova moć nije potrajala zadugo te je ban Nikola Gorjanski u Sigismundovo ime opet vratio Klis pod hrvatsko-ugarsku krunu 1394. godine.. Od 1401. do 1434. godine Klis je pod upravom Ivaniša Nelipića koji se nazivao “knezom cetinskim, kliskim, ramskim i omiškim”. Nakon Ivaniševe smrti Klis je baštinio, po supruzi, Ivan (Anž) Frankopan, ali kralj, ne želeći da Frankopani još više ojačaju, na njega šalje Matka Talovca koji je od Frankopanove udovice dobio Klis mirnim putom. Matka je naslijedio Petar Talovac, a ovoga Vladislav te su oni držali grad sve do 1458. godine.

U drugoj polovici XV. stoljeća postalo je jasno da će se za kršćansku Europu ubrzano početi odvijati nemili događaji, a stvari su se počele ubrzavati nakon 1463. godine, nakon pada Bosne u turske ruke.

Hrvatsko-ugarski kralj Matijaš Korvin, sposoban vladar, na ključna mjesta postavljao je u prvom redu sebi vjerne, ali sposobne ljude. Ban Pavao Spirančić zatražio je za sebe utvrđene gradove u dalmatinskom zaleđu (Knin, Sinj i čačvinu) i Klis te ih je dobio, ali umire već 1463. godine. Osim Turaka opasnost za Klis i hrvatski puk bijaše i Venecija jer su Mlečani stalnim diplomatskim igrama, mijenjajući strane, stalno pokušavali prodrijeti što dublje u hrvatski posjed. Klis im nije značio samo motrište na Split, Trogir, Kaštela i Zagoru, nego neosvojivu točku koja se odlično uklapala u njihove planove prodora u dalmatinsko zaleđe. Do poraza hrvatske vojske od Turaka na Krbavskom polju (1493. godine) Klisom su se izmjenjivali upravitelji u kraljevo ime: od Ivana Tuza od Laka, preko Žarka Vlatkovića, Pavla Tara do Žarka Dražojevića da bi neposredno nakon poraza hrvatske vojske na Krbavi Klisom upravljao stanoviti kapetan Atanazije. Hrvatski je Klis u najvećim iskušenjima. Na njega udaraju i Turci i Mlečani, od prekovelebitske Hrvatske ne može dobiti pomoć, a Europa nijemo gleda kako snažna turska vojska vrši priprave za udar na jednu od najvažnijih europskih obrambenih tvrđava toga doba.

U vrijeme dok Europljani otkrivaju Novi svijet u Klisu se nepovratno gasi jedno doba relativne sigurnosti i blagostanja. Hrvatima je u sljedećim stoljećima preostalo ginuti za oslobođenje domovine u neprestanim sukobima s Turcima .

GODINA 1537.

Svemogi Bože moj, kim svaka postaju,
odvrati jur gnjev tvoj ter pomiluj naju.
Ostavi zlu volju, pozri na virni puk,
gdi trpi nevolju svak čas od turskih ruk.
Luge, sela, grade popliniv s’žegoše,
muže, žene, mlade svezav povedoše.
(M. Marulić – Molitva suprotiva Turkom)

Krajem petnaestoga stoljeća turska je vojska provalila preko Bosne do hrvatskih zemalja. U to vrijeme teškog stanja u državi, nakon smrti kralja Matije Korvina, hrvatski je narod pretrpio i velik poraz od turske vojske na Krbavskom polju gdje je poginulo ili zarobljeno više od trinaest tisuća vojnika. Nakon te pobjede Turci ne osjećaju prepreke za svoje pohode prema moru. Zalijeću se prema Trogiru, napadaju Sinj, Knin, Klis. Iz sjeverne Hrvatske gradovi na njenom jugu ne mogu dobiti pomoć jer je vojska oslabljena građanskim ratom i porazom pod Udbinom, a Turci kontroliraju sve ceste i prolaze prema moru. Da bi učvrstili svoj položaj na razmeđi između dalmatinske obale i zaleđa prema Bosni i putovima koji vode u hrvatsku unutrašnjost, trebali su snažno uporište za svoju vojnu silu. Najbolje mjesto koje će im pružiti stratešku prednost u odnosu na Veneciju i hrvatsko-ugarskog kralja je Klis. Odlučiše ga, stoga, uzeti.

Venecija je priječila pomoć Klisu, a kralj Vladislav II. Jagelović je bio toliko slab da je od samih Mlečana tražio pomoć. Ban Petar Berislavić, Trogiranin slao je u poslanstva Splićanina Tomu Nigera ne bi li dobio pomoć za vapijući hrvatski narod. No, pomoć nije dobio. Vetranović je tada oslikao hrvatsku svakodnevnicu poznatim stihovima:

” I vašoj državi, ku nogom poplesa –
Ni jednog ne ostavi hrabrenog viteza –
Nego sam Klis ostaje, u ki se uzda puk, –
Vaj, drazi Klišani, ali vi ne znate –
Što su zli krstjani, a u njih se uzdate.”

Uzalud su Hrvati tražili od europskih vladara da se zajedno odupru turskoj najezdi. Knez Bernardin Frankopan zatražio je od Nijemaca: “Molim vas u ime čitave Hrvatske, štoviše u ime svega kršćanstva, da već jednom pružite pomoć toj zemlji koja, čemu nema drugdje primjera, sama odbija turske navale, sve od onoga dana kad je Carigrad pao.” Uzalud, jer su europski vladari slabi i razjedinjeni, feudalna anarhija ostavila je traga, pa iako u to doba Columbo odlazi na najveće putovanje milenija, a europska znanost i umjetnost napreduje koracima od deset milja, u našoj poharanoj zemlji padaju gradovi jedan za drugim.

Klis započinje svoj epski život početkom XVI. stoljeća.

U to doba, naime, postalo je jasno da neće stići nikakva pomoć – niti u ljudstvu, niti u vojnoj opremi, niti u novcu. Poznato je da je knez kliški tada bio Dujam Žiličić (1520. godine), a nešto kasnije znamo za potknezove Cimbrića i popa Šimu (1532. godine), a kaštelani su stanoviti Atanazije (1494.) i Ivan Križanić (1514.). Kao župan se spominje 1518. godine neki Dimitrije. Koliko je Klis imao tada stanovnika, teško je danas govoriti sa sigurnošću. Ovdje, navodeći, neke važnije osobe što su morale imati udjela u obrani Klisa od Turaka, odnosno u diplomatskim odnosima s njima i Mlečanima, pregovorima i svim drugim akcijama poduzimanim da se spasi hrvatski puk u Klisu i primorju, dolazimo do najznačajnijeg kliškoga kneza, kapetana kliškog i branitelja Petra Kružića.

PETAR KRUŽIĆ, KNEZ I KAPETAN KLIŠKI

Spomen pločaPetar je Kružić rođeni Poljičanin, iako o njegovu podrijetlu imamo i drugih mišljenja. U prilog tomu mišljenju ide cijela politička situacija u Dalmaciji te odnosi Poljičke kneževnine prema Turskoj, Veneciji i hrvatstvu. Naime, tijekom mnogih bitaka protiv Turaka pod Klisom, redovito su se isticali pojedini Poljičani te smatramo da je Petar Kružić doista odgojen u staroj hrvatskoj poljičkoj plemenitoj kući.

On je već početkom stoljeća (1513. godine) bio u Klisu obavljajući stanovitu vojničku dužnost – vjeruje se da je bio potkaštelan da bi ga ban Petar Berislavić imenovao kapetanom grada Klisa. Dok je Petar Kružić bio kliškim kapetanom, u podgrađem je vladao knez Dujam Žiličić te ga je Kružić osobito morao paziti jer je ovaj bio sklon predati (prodati!) Klis Turcima koji su na prvu ozbiljniju opsadu Klisa poduzeli već 1515. godine pod vodstvom Skender-bega Ornosovića. Taj pokušaj nije urodio plodom pa se Turci tek za nekoliko godina, točnije 1520. godine, ponovno upućuju osvojiti Klis, no tada u njemu nalaze “kapetana i kneza kliškog” Petra Kružića, a ne Žiličića u podgrađu sklonog izdati grad, te njihova nakana propada i ovoga puta. Kružić je doživio opsade odmah sljedeće godine, ali se Makut-paša morao povući sa svojih 2000 vojnika te se morao zadovoljiti paljenjem i pljačkanjem podgrađa. 1522. godine su poraz doživjeli Hasan-paša iz Mostara i Mehmed-beg, hercegovački sandžak-beg, ali je njihovu silu suzbio drugi hrabri Poljičanin Petar Novaković sa samo trista branitelja. Uskoro su Turci, dobivši novog sandžakbega, počeli opsežnije priprave za osvajanje Klisa. Mehmed-beg Mihalbegović je, naime, 1522. odlučio skršiti sav otpor koji su branitelji maloga grada pružali turskoj vojsci koja nije naučila trpjeti poraze, a posebno u vrijeme velikih sultana-osvajača Selima I. i Sulejmana II. Mehmed-beg je poslao svoga zamjenika Mustafu neka s 3.000 vojnika opkoli Klis čime je započela višemjesečna opsada. Kružić je, ne mogavši diplomatskim putom osigurati pomoć za svoje branitelje, iz Senja je doveo Grgura Orlovčića, s kojim je dijelio senjsku kapetaniju, te tisuću i petsto vojnika na četrdeset brodova. Kružić i Orlovčić su jurišem probili turske redove i oslobodili branitelje turske opsade istovremeno otevši Turcima tri topa. No, nakon te sjajne pobjede tek su uslijedile velike nevolje za hrvatski narod. Ivan Zapolja, nekadašnji takmac kralja Matijaša Korvina, opet se snažno upleo u politiku. Mnogi Hrvati su nezadovoljni vladavinom Ludovika II. Jagelovića budući da je bio slab vladar koji se nije mogao oprijeti Sulejmanu II. No, nakon 29. kolovoza 1526. godine postalo je jasno da se hrvatski narod bez pomoći drugih zemalja neće moći obraniti od turske vojske. Ludovik II. je, naime, potučen na Mohačkom polju, on sam je bježeći poginuo, a u bici je opet izginulo mnoštvo hrvatskih vitezova, a među njima i Grgur Orlovčić. Nakon toga drugoga velikog poraza, kada je izginula već druga generacija hrvatskih branitelja (Krbavsko i Mohačko polje u vremenskom razmaku od 31 godine), Hrvati biraju svoga vladara te se, po tko zna koji put, dijele između sebe. Jedni biraju za kralja ostarjelog Ivana Zapolju, a drugi Ferdinanda Habsburga. Nakon toga uslijedio je građanski rat. U tom međusobonom metežu i ratnom vihoru Kružić je morao sam brinuti i financirati obranu Klisa. Od Ferdinanda je zatražio da mu pomogne ili ga oslobodi službe, ali je to ovaj odbio. Kružić je trebao ostati vjeran njegovoj kruni i braniti njegove gradove: Klis i Senj. Videći kako Klisu ne stiže pomoć Husref-beg je (1528.) zatražio od Klisa da se preda, ali je to odbijeno. Tada se dogodio poznati megdan između Miloša Pariževića i Turčina Bakote na Parhnoj poljani, sjeverno od kliške tvrđave, gdje je Parižević pobijedio ušavši u legendu. Na spomen njegovoj pobjedi taj se kliški predio do danas naziva Megdan.

Kružić je imao neprijatelje i u Turcima i u Mlečanima i u nedostatku streljiva, hrane i novca, a kralj mu nije slao pomoć. Turci su, videći da bi Klis mogao pasti u njihove ruke, 1530. poduzeli značajne radove utvrđujući i gradeći kule na prilazima Klisu. U Konjskomu, selu sjeverno do Klisa izgrađena je kula u koju su namjeravali smiještati pričuvu, ujedno priječeći komunikaciju između Klisa i Neorića. Druga je kula izgrađena u Grlu, najvjerojatnije je podignuta na području nekada zvanom Viskatac, a nalazila se na mjestu koji je kontrolirao prijevoj između Mosora i Kozjaka, odnosno motrila je na nekadašnji karavanski put. Treća je kula podignuta na Kozjaku (danas: Kulina) iznad mjesta koje, danas, nosi patronimiske nazive Odžići i Meštrovići. Ova je, danas gotovo srušena, okrugla kula nadgledala put (vrlo uzak i uvijek teško prohodan) kojim se iz Zagore moglo doći u Solin. Kružić je mogao slobodno u Kaštela i Solin i uzmaknuti ili se predati.

Toma Niger je već drugi put donio hranu i streljivo te pomogao da se grad oslobodi i nakon Orlovčićeve smrti ostao je jedina snažnija potpora Kružićevim nastojanjima. Sljedeće godine (1531.) vidjevši da je moguće opkoliti Klis sa svih strana Husref-beg je na istočnim salonitanskim bedemima podigao utvrdu kojom je zatvorio sve putove iz Splita prema Klisu. Zapovjednik solinske utvrde Malkoč-beg dobro ju je opskrbio očekujući da će Kružić prvo na njega udariti. Tako se i dogodilo.

Naime, Kružić je vraćajući se od pape Klementa VII., u Anconi saznao da je Klis u rukama Mlečanina Nicole Querinija koji je nagovorio dio posade da mu preda tvrđavu, da bi u nju uveo Poljičane, a onda naredio potknezovima Cimbriću i popu Šimunu da napuste grad, a s njima i dijelu vjerne Kružićeve posade koji se protivio predaji Mlecima.

Kružić je u kod Šibenika došao Tomi Gvozdanoviću, izbjeglici iz Klisa, i naložio mu da otme Klis. Gvozdanović je vrativši se u grad, iskoristivši otsutnost Querinija i njegovih vojnika, pobunio puk. Querinijeve pristaše su pobjegle, a Kružić je vrativši se dao posjeći sve Turke osim sandžak-bega. Tada su topovima srušili solinsku utvrdu i 17. rujna 1532. godine ubili sve Turke u njoj. Nakon toga je Kružić vodio napad na tvrđavicu čačvinu, provalio u nju i pobio svu posadu, a utvrdu zapalio. Ti su uspjesi Kružićevih vojnika imali velikog odjeka među pukom koji je vjerovao da će Kružić uspjeti obraniti Hrvatsku od napada; sve je manje prebjega iz ugroženih mjesta, a ovi, gerilski, pothvati učvrstili su Kružićevu kapetaniju te je dobivao brojne istomišljenike, suradnike i suborce u svojim nastojanjima. Međutim, turska se vojska nije namjeravala odreći Klisa jer su istambulski stratezi u njemu vidjeli odskočnicu za trajnu vladavinu nad srednjom Dalmacijom. Zbog toga su 1534. godine Mehmed-beg Mihalbegović, tada već bosanski sandžak-beg sa Piri-begom, hercegovačkim sandžak-begom gotovo mjesec dana topovima tukli tvrđavu Klis, ali opet bezuspješno.

Sljedeće, 1535. godine, Turci su pokušali, početkom veljače, sa starom taktikom, potkupljivanjem, osvojiti Klis, ali nisu uspjeli, kao ni 1536. godine kada im ni pomoć splitskog kneza Urbana Bollanija nije pomogla. Gazi Husref-beg je iste godine, u rujnu, pod Klis doveo tursku vojsku koja je obnovila kulu iznad Ozrne, istočno od tvrđave Klis, podigao srušenu utvrdu u solinskoj Gradini te treću izgradio u Kučinama, pod Mosorom, istočno od Klisa čime je priječio prolaz preko Mosora od strane Stobreča i Kamena. Kružić je doveo iz Senja vojsku kralja Ferdinanda I., sedam stotina papinskih vojnika i nešto uskoka, ukupno manje od 3.000 vojnika. Dok je turska vojska gradila utvrde, prilazne putove i priječila prolaz do Klisa paleći polja i odvodeći stanovništvo u ropstvo, Kružić je morao, osim vojnika, u Klis dovesti hranu i streljivo. 1537. godina započela je strašnom zimom; u Klisu je nestajalo hrane, streljiva je sve manje; moral branitelja je sve slabiji jer moraju ginuti za vodu budući da cisterne u tvrđavi nisu dovoljne za veliko ljudstvo i za konje, a Turci su zauzeli sve izvore pitke vode izvan grada (Belimovaču, Tri kralja, Bađanu, Ilijino vrilo); među braniteljima došlo je i do nehumanih postupaka.

Kružić se noću između 11. i 12. ožujka 1537. godine, uoči blagdana svetog Grgura) neopaženo iskrcao u solinskoj luci vodeći pomoć gradu kojeg je branio više od dvadeset godina. Prvo je morao spaliti utvrde oko Klisa te je, u prvom naletu, srušio utvrde na Ozrni i Kučinama, a nakon toga navalio na solinsku Gradinu ne znajući kako je jaka njena posada. Murat-beg Tardić, Hrvat, šibenska poturica i Malkoč-beg, vodeći 2.000 konjanika i nešto pješaka napalo je Kružićevu vojsku.

Kružić se borio rame uz rame sa svojim malobrojnim uskocima. Strani plaćenici, iako dvostruko brojniji od Turaka, odmah su pobjegli na brodove. Kružić je sa svojih dvjestotinjak ljudi davao otpor desetorostruko brojnijem neprijatelju koji ga je stalno potiskivao prema brodovima. U posljednji trenutak svi su se ukrcali.

Međutim, brod pretrpan ljudima i opremom, nasukao se na pješčano dno i Turci su opet žestoko napali. U tom metežu Atli-aga ubio je Petra Kružića odsjekavši mu glavu koju je Murat-beg Tardić slavodobitno nataknutu na koplje donio pokazati kliškim braniteljima. Ostavši bez svoga kapetana, kliški se branitelji povukoše i napustiše Klis. Većina ih ode u Senj, u sjedište svoje kapetanije, te nastaviše borbu protiv Turaka u desetljećima koja su uslijedila – kao senjski uskoci. Kružić je pokopan u crkvi Blažene Djevice Marije na Trsatu gdje je kasnije položena i njegova glava koju je njegova sestra Marija otkupila od Turaka, a grob mu se nalazi i danas pred oltarom s oltarne desne strane.

Kršćanska Europa je njegovom pogibijom izgubila jednog od svojih najvećih branitelja, ali je mogla uživati u svojoj sigurnosti i razvijati se gospodarski, uživati u novim prekomorskim posjedima, dok su Hrvatima namijenili cinične riječi utjehe kao što je kralj Ferdinand I. Habsburški pisao Kružiću hrabreći samoga sebe: “Znajte da smo već dugo i dosta nastojali pomoći vam i da smo sve odredili za vaše izbavljenje, te se čvrsto nadamo da će ta opsada biti sasvim raspršena i razbijena, kao što ćete zbilja za malo dana čuti.” Nakon što je kralj Ferdinand Kružiću doista poslao pomoć od tri tisuće vojnika, izazvao je njegovu smrt jer je Kružić, ne znajući da je dobio kukavnu vojsku poginuo vjerujući da mu je ta pomoćna vojska dostojna boriti se s hrvatskim uskocima.



03.11.2018. u 14:50 sati

15.9°C

Vjetar: 12. N; m/s
Tlak: 1009.6 hPa
Vlaga: 82%
Oborine: 0.2 mm

Pljusak.com









Anketa

Najveći dio sredstava iz proračuna Općine Klis treba uložiti u:

Pogledaj rezultate

Loading ... Loading ...

Klis na društvenim mrežama

nacelnik.vetma_

Općinsko vijeće

Korisni linkovi

Službene internet stranice općine Klis, 2014.